U Zagrljaj nam sve češće svraćaju neki čudni likovi. Snažni, opasni, naoružani do zuba, često sa željom da nas unište. Ponekad to bude zbilja tijesna borba i bez obzira na to bili ti likovi strašni zločinci ili superheroji, ne preostaje nam ništa drugo nego priznati poraz i predati se.

Djeca vole igrati igre u kojima preuzimaju moć. Potreba za moći jedna je od temeljnih ljudskih potreba, a ako malo bolje razmislimo, lako bismo mogli zaključiti da je djeca ne zadovoljavaju u mjeri u kojoj je potrebno. Mi odrasli svakodnevno donosimo pregršt odluka koje se tiču djece. Biramo umjesto njih što će obući, kako će se ošišati, što će danas jesti, kojim se aktivnostima baviti, s kojim će se prijateljima poslije vrtića/škole družiti… Naravno, dužnost je nas odraslih da brinemo o djeci, no vrlo često nismo svjesni da je dijete dovoljno veliko i kompetentno da sudjeluje u raspravi i/ili samostalno donosi odluke primjerene svom uzrastu.

Djeca koja ne uspiju dovoljno zadovoljiti potrebu za moći u svakodnevici, žele to postići kroz igru. Ovoga puta govorit ćemo o takozvanoj agresivnoj (rough and tumble) igri koja je češća kod dječaka. To su igre koje uključuju hrvanje, mačevanje, pištolje i lisice, vezanje, uništavanje, bombardiranje… Ovakve igre prirodne su i potrebne djeci te su evolucijski, biološki uvjetovane. Sjetite se samo igre psića ili mačića. Igra lovca i lovine, osim za zabavu, služi im kako bi uvježbali svoju spretnost, brzinu, koordinaciju i instinkte i tako jednog dana postali dobri lovci… Ili izbjegli biti plijen.

Ovaj slikovit primjer mogli bismo upotrijebiti i kad je riječ o dječjoj igri. I djeca kroz igru uče “kako preživjeti”, to jest, djeluju na sva područja razvoja (tjelesni, socio-emocionalni, kognitivni, govorno-jezični) te se “pripremaju” za život. Osim već spomenutog zadovoljavanja svoje potrebe za moći, u agresivnoj igri djeca mogu učiti o svom tijelu (koje stvari su mi ugodne i prihvatljive kad se hrvamo) i razvijati sposobnost postavljanja vlastitih granica (kako zaustaviti igru kad ti je dosta i zauzeti se za sebe). Nadalje, uče se samokontroli i poštivanju tuđih osjećaja i granica (koliko jako smijem nekoga udariti mačem, a da ga ne zaboli). I neverbalna komunikacija je područje o kojem dijete može učiti kroz agresivnu igru, budući da mora pozorno pratiti signale svog suigrača kako bi znalo kad mu igra više nije ugodna. Ponekad je agresivna igra i svojevrstan način da prorade i iz sebe izbace nešto što su vidjeli ili čuli na televiziji ili od odraslih. Naposljetku, agresivna igra uključuje puno kretanja i iziskuje izdržljivost, fleksibilnost, snagu i općenito dobro utječe na motoriku.

I iako nam ponekad ne izgleda ni ne zvuči nimalo prirodno ni pitomo, razloga za zabrinutost ne bismo trebali imati dok god dijete razlikuje stvarnost od igre, odnosno dok god agresivna igra nije jedini oblik igre koje dijete želi igrati. Razlog za zabrinutost postoji ako u igri dijete ne poštuje tuđe granice i prihvatljiva ponašanja (npr. namjerno ozljeđuje sebe ili druge, uništava stvari). U suprotnom, iskustvo nam pokazuje kako će djeca i u agresivnoj igri zapravo biti vrlo brižna, empatična i suradljiva. Pazit će da vas ne ozlijede, dat će vam pauzu ako zatražite, udijeliti vam svoje (bolje) oružje i nakon što ispucaju sve što imaju, radosno vas zagrliti, zaboravljajući da ste prije samo minutu bili najgori neprijatelj s neuništivom puškom i nevidljivim plaštem. Jer ljubav i poštovanje koje ste im pokazali tako što ste im dopustili da budu moćni ionako ne može sakriti nijedan plašt.