O putokazima ili zašto treba slušati sebe

Koliko često preispituješ svoje stavove zbog drugih? Koliko često mijenjaš mišljenja zbog drugih, ne slušajući prvenstveno sebe? I koliko često zbog svojih loših izbora kriviš druge?

Nedavno mi se javila odgojiteljica kojoj se teško nositi s pritiskom drugih kolegica. Često pod utjecajem drugih i sama brani djeci agresivne igre, iako smatra da su one itekako prirodne i potrebne djeci te da ih ne bismo trebali braniti. I zbog toga se osjeća loše.

Otprilike u isto to vrijeme, javila mi se i bivša klijentica sa sličnim problemom: bila je sigurna da su sve promjene koje je unijela u obitelj najbolje za dijete no pod utjecajem drugih članova obitelji ta sigurnost bivala je sve manja. I zbog toga se osjećala loše..

Apsolutno razumijem obje jer sam i sama nebrojeno puta bila u istoj situaciji. Mislim da radim ispravnu stvar, a opet sam je spremna ispočetka preispitivati zbog drugih. Overthinkeri će razumjeti.

I ono što je u oba (ili sva tri) slučaja zajedničko nije neznanje, neinformiranost ili stvar pogrešnih izbora. Sve tri dijelimo istu stvar – nesigurnost u vlastite odluke i nedostatak vjere u sebe.

Što je najgore što se može dogoditi ako doneseš lošu odluku? U većini slučajeva – ništa. (Osim ako si ruski predsjednik, onda ovo ne vrijedi za tebe). Ako na svoje loše odluke gledaš kao na povratne informacije umjesto na neuspjeh, onda će i one imati smisla i služit će ti da nešto naučiš. Nije do grešaka – do tebe je. Želiš li da greške budu tvoje učiteljice ili tvoje neprijateljice?

Svjesnost da je sve „do mene“, pomaže mi u trenucima kada mi je najteže. Do mene je kako ću odabrati ponašati se u kriznim situacijama. S djecom, s roditeljima ili s kolegicama – svejedno. Ja donosim svoje odluke. Ja sam spremna prihvatiti odgovornost ukoliko se one ne pokažu najispravnijima. Ja ću tražiti druga rješenja ili pomoć ako bude potrebno. I u većini slučajeva – ja ću ipak shvatiti da je sve u redu i da su mi vlastite emocije bile najbolji putokaz.

I zato uz svo formalno i neformalno obrazovanje, rad na sebi i svojim emocijama smatram svojim najvrijednijim ulaganjem i istinski me ispunjuje kad bilo što od naučenog mogu podijeliti s drugima. Trenutno s Ivanom razvijam veliki program „MaME TIME“ namijenjen ženama koje rade s djecom (vlastitom ili tuđom, nije važno), a koje su spremne priznati da je „do njih“. Velik dio programa činit će rad na sebi – zadaci za promišljanje i poticaji na akciju i promjenu. Veseli me dijeliti sve što znam i istovremeno učiti od drugih.

 

Ako ovo zvuči kao nešto što tebi treba, ovdje možeš pronaći više informacija o programu:

I za kraj, želim ti postaviti još jedno pitanje: kuda vode tvoji putokazi?

Zagrljaj,
Ana-Marija

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top